Projekt JEŽ

Nekoliko djece mlađe dobi mješovite skupine uzbuđeno su razgovarala o ježevima koje su vidjeli navečer na cesti ili u svojim dvorištima. Sara, Hana, Antonija i Luka diskutirali su o tome kako jež prelazi cestu i koliko je to opasno ako je noć.
Spontano su počeli nabrajati sve što znaju o ježevima, a pridružila su im se i druga djeca.
O ježevima znaju:

da imaju bodlje
da je mali
da je crn ili smeđe boje

Djeca su počela svojim tetama postavljati pitanja o ježevima:

gdje jež živi?
kako se rodio?
što jež jede?
što jež pije?
jel’ ima jež zube?

U sam proces provedbe projekta, odgajateljice Ivana i Anita, odlučile su potaknuti i roditelje na suradnju. Pisale su razne obavijesti u kutiću za roditelje, molbe za skupljanjem materijala o ježevima i na kraju pomoć u namjeri da pravog ježa dovedu u vrtić. Kako? Iz svakodnevnih razgovora s roditeljima, vidjele su da su se mnogi trudili uočiti ježa na cesti ili negdje drugdje pa su čak i angažirali svoje prijatelje u "lovu na ježeve".

Dok su svi strpljivo išcekivali ježa, pozabavili su se proučavanjem dostupnih knjiga i slikovnicama u kojima se spominje ova bodljikava životinja. Čitali su "Enciklopediju prirode", "Enciklopediju šumskih životinja", slikovnicu "Kako živi jež?", priču u slikama "Šumske životinje" te gledali video kazetu "Šumske životinje".

Djeca su od kartonske kutije i sakupljenog lišća načinila jazbinu za malog ježa kojeg su još uvijek čekali.

Izrađivali su ježice od krumpira, divljeg kestena i čačkalica.

Crtali su ježa olovkom, slikali ga vodenom bojom i modelirali terakotom.

Igrali su se "Boc, boc iglicama" i tu brojalicu naučili djecu iz jaslica koja su redovito dolazila vidjeti da li se jež pojavio u vrtiću.

U košaricu su skupljali voće i povrće za ježa – da ne bude gladan kad dođe.

Nakon dva duga tjedna iščekivanja, teta Ivana je uhvatila ježa na cesti, stavila ga u prostranu drvenu kutiju, i na opće zadovoljstvo djece, dovela ga u vrtić. Djeca su mu se jako obradovala, ali su mu i vrlo oprezno pristupala. Milovali su ga po bodljama, a u tanjurić su mu stavili malo mlijeka. Narezali su mu voće i povrće koje su skupljali za njega, pazeći da uvijek bude "friško", nakupili su mu lišća i trave da mu u kućici bude udobno.
Sa zanimanjem su ga promatrali čitav tjedan i odlično se brinuli za ježa. No, Helena (četiri godine) zaključila je da je jež "sigurno tužan kad je zarobljen u kutiji bez mame i tate".

Dogovorili su se da će ježa pustiti u petak na igralište.
U ponedjeljak su se vratili u vrtić zabrinuto pitajući tetu gdje je ježić Janko (to mu je bilo ime).
Tijekom promatranja ježa, djeci su padala na pamet još mnoga pitanja:
zašto jež spava na bodljama, a noge su mu gore?
zašto mu nismo vidjeli zube?
kako ima mala usta, a u slikovnici smo vidjeli da može pojesti cijelu zmiju i miša?
da li mu nije bilo lijepo kod nas kad se nije u ponedjeljak vratio u vrtić i u kućicu (djeca su mu ostavila kućicu na igralištu, u slučaju da padne kiša i da se želi vratiti)

U svoj dnevnik teta Ivana je zapisala:
Zahvaljujući upornosti djece, ali i pomoći roditelja, uspjeli smo pronaći zadovoljavajuće odgovore na sva naša pitanja. Projekt JEŽ nas je oplemenio novim znanjima, ali i pridonio:
boljoj suradnji s roditeljima
uvježbavanju komunikacijskih vještina djece (uvježbavali smo kako slušati druge, kako pažljivo slušati priču koja nas zanima, kako pričekati svoj red)
proširili smo temeljna znanja pojedine djece
omogućili smo svakom djetetu da samo odabere razinu do kojeg želi sudjelovati u pojedinim aktivnostima
omogućili smo djeci da uče na način koji im najbolje odgovara, tj. u suradnji sa svojim prijateljima, s tetama, ali i s drugom djecom iz vrtića

Krunoslav (4 god.)	Klara (3,5 god.)
Lana (3,5 god.)	Karla (4,5 god.)